Sada znam da nade više nema. Znam da onaj bol, u biti, predstavlja blagi povjetarac naspram uragana koji sada dolazi!
Nemam snage držati se na tlu. Vjetar me izdiže prema nebu, obavijajući me morem prašine.
Nastaje magla. Gubim se. Ništavilo

Iznenada, kroz tu, gustu, maglu ugledah skloniste. Stakleno zvono, pod kojim  sjediš ti. Držiš ju uplašenu, drhtavu u naručju. Možda bi i pogledao gore, prema vjetru, prljavstinu…mozda bi i pored magle vidio moje oci…mozda.
Ipak, ona je tako uplašena, drhtava…tako krhka u tvom naručju…

Pišem samo kad sam tužna.

Nekako je lakše pretvoriti tugu u slova…formirati riječi..

mnogo je lakše, nego pretvoriti ju u suze…

Nemam snage plakati. Da li si vrijedan toga? Niko nije…

Nisam pisala godinu dana. Govorili su da sam lijena.

Govorila sam da sam sretna… Večeras, pišem za tebe, najdraži, najdalji…!

Jedini si kome nisam dovoljna. Jedini kojeg sam pustila… Koliko si ti stariji, toliko sam ja zrelija.

Uvijek je bilo prepreka, a ja sam svaku savladala, vukući te za sobom…

Mnogi bi pitali, zašto se trudim? Iskreno, ni sama nisam sigurna.

Možda sam u ovom moru bljuvotine pronašla bistru kap, svoju kap… Možda mi ne bi dosadilo čuvati ju čitav život…možda.

Možda nemam snage prevući te preko nove prepreke.

Možda, samo možda, nastavim sama…

Ugađajući drugome, ja svoj život unisti`.

Gledajući tvoje dobro, na sebe zaboravim.

Ponos gutam, snove gazim, nastojeći da ti ugodim.

Ne vidim koristi svoje, ako ispunjavajući želje tvoje, sebi naštetim.

Zapitaj se… da li si zasluzio , pored sebe, i druge da ti poklonim?

Jutro.Opet buđenje. Umivši svoje dlakavo lice naruši uobičajenu mirnoću jezerske vode. Osušivši se na suncu i ogledavši se u , sad vec, mirnoj vodi, ostaje vidno razocaran. “Još uvijek sam vuk…”

I, zaista, svako jutro se budio ispunjen nadom da će mu iz jezera pogled uzvratiti neko drugi. Želio je postati drugačiji, postati vrijedan NJE! Ona je bila tako umiljato stvorenje, najnježnije u šumi. Voljela je sve oko sebe i svi su ju voljeli. Nerijetko ju je znao, skriven, posmatrati dok je sa svojima dolazila na izvor, piti vodu. Zaista je bila najljepša…

Jednom prilikom usudio se prici im. Plašljivi po prirodi, svi se razbježaše. Ona je, pak, ostala, gledajući ga zainteresovano svojim sitnim očima.Odlučan da započne razgovor upita ju kakva je voda. Odmah potom zažali na izgovorenim riječima. “Mogao je smisliti nešto pametnije…” Međutim, ona je bila, kao i uvijek, vesela. Pokvasila je šapicu i zavodnički ga poprskala, uz riječi “Iskušaj sam”.

Znao je da nije uobičajeno da se vuk zaljubi u zečicu. Također, znao je da će, vežući se za nju, pogaziti sva svoja načela, biti ismijan, te odbačen od društva. Nije mu bilo važno. Niti mu je nedostajalo pijančenje, niti proganjanje vučica. One su sve bile iste, grube… Njegova zečica je bila tako krhka, tako nježna i nevina… Ona zaslužuje sve, a on je za nju činio sve. Čak je postao vegeterijanac.

Međutim, i pored godinu dana njegovog truda i odricanja, zečica ga još uvijek nije smatrala dovoljno finim. Dovoljno ne-vukom. I tako je on, sjedeći na obali jezerceta i gledajući svoj odraz u bistroj vodi, razmišljao: ” Zar sam toliko ružan? Zar nije dovoljno što hodam, pričam, jedem poput zeca? Zbog nje sam se svega odrekao. Nisam zec, ali više nisam ni vuk… Volim ju više nego sam ikoga volio, a ona čini da se osjećam ruzniji, gluplji i bezvredniji nego ikada. Ta, bio sam kralj šume… Čime sam zaslužio da mi ne vjeruje niti jednu riječ? ”

Duboko zadubljenog u misli, prenu ga talas koji pomuti njegov odraz u vodi. Desetak metara niže mjesta gdje je on sjedio, ugleda prekrasno stvorenje. Ulazila je u vodu. Približio se i , sakrivši se, posmatrao ju je. Bila je elegantna, njezna…svaki pokret njena tijela zavodio je…bila je vučica!

Izgubio se, pa nije ni primjetio da je izašao iza skloništa. Nju to nije smelo. Uputila mu je najljepši pogled i legla na travu, da se osuši. Na jutarnjem suncu, krzno joj je blistalo kao da je srebrom protkano. I dalje ju je posmatrao, kada “njegova” zečica doskakuta do njega. Najumilnijim glasićem započe kako joj treba pomoć oko”toga i toga”.

On lagano podiže desnu šapu i jednim ju udarcem usmrti. Uhvativši ju za uši i odignuvši od zemlje, krenu prema vučici, koja se još uvijek izležavala.

“LJEPOTICE, NOSIM TI NEŠTO NA DAR…!”

Sretoh te slučajno, u prolazu…

Privukoh te, a da to nisam ni shvatila.

Bijah zarobljena, prije no što sam uspjela primjetiti da sam napadnuta.

Srce, moj sudija, porota i dzelat izreče doživornu kaznu.

Duboka tmina tvojih očiju je moja tamnica.

Tvoji dodiri su hljeb, poljupci voda…

U mome bicu, negdje duboko
Nalazi se ona „jaka JA“…ali ona,
ona se ne može osloboditi okova!
Ona bi van, ali tišina je prejaka.

Suze…
Toliko olakšanja donose kristalni bjegunci moje duše!
I svaki…baš svaki nosi svežanj tuge.
Kiša, kao da se trudi sakriti te izdajice, taj lijek…

Neceš me vidjeti slomljenu!
Placem nocu, a dan je za smijeh.
Znam, lagati ljudima je grijeh,
Ali grijeh je i slomiti nekome srce,
Ukrasti mu dušu i igrati se njome kao da nije važno…!

Znam, djelujem snažno…
Ali ptica sam podrezanih krila, uništio si me…
Ipak, vinut cu se u zrak, još sam živa!

Da li si nekada u satima ludim
Pomislio da za tobom zudim,
I kada je vec gluho doba noci
Da samo ti mome srcu mozes pomoci…?

Da li si nekada, gledajuci zvijezde
Osjetio misli sto tebi jezde?
Izmedju zvijezda, kroz tminu noci,
Misli sto tebi brzo ce doci?

U smiraj dana, tisini noci
Zvijezdama pokloni svoje oci…
Ne budi tuzan, veseo budi,
Jer zvijezde nisu kao ljudi…!

Zar bi htio, nevjerniče,
da još nešto tebi dajem…?
Sada, dok krijem lice
i gorko se, gorko kajem…!

Zar ti nije dosta bilo,
pa i dušu hoćeš moju
I nebo je suze lilo
Što uništih sreću svoju!

Volio si mene lažno,
I drugoj si srce predo`.
No , to sada nije važno,
Odavno , vec, nju si gledo`…

Pusti me da rane lijecim,

Idi sada, nevjerniče..
Da pred svojim srcem klecim…
Zaboravi moje lice!

Zar bi htio, nevjerniče,
da još nešto tebi dajem…?
Sada, dok krijem lice
i gorko se, gorko kajem…!

Čekam da sunce obasja ovaj moj zatvor i da isparim… da se uzdignem u more oblaka, čistih…bijelih…