Jutro.Opet buđenje. Umivši svoje dlakavo lice naruši uobičajenu mirnoću jezerske vode. Osušivši se na suncu i ogledavši se u , sad vec, mirnoj vodi, ostaje vidno razocaran. “Još uvijek sam vuk…”
I, zaista, svako jutro se budio ispunjen nadom da će mu iz jezera pogled uzvratiti neko drugi. Želio je postati drugačiji, postati vrijedan NJE! Ona je bila tako umiljato stvorenje, najnježnije u šumi. Voljela je sve oko sebe i svi su ju voljeli. Nerijetko ju je znao, skriven, posmatrati dok je sa svojima dolazila na izvor, piti vodu. Zaista je bila najljepša…
Jednom prilikom usudio se prici im. Plašljivi po prirodi, svi se razbježaše. Ona je, pak, ostala, gledajući ga zainteresovano svojim sitnim očima.Odlučan da započne razgovor upita ju kakva je voda. Odmah potom zažali na izgovorenim riječima. “Mogao je smisliti nešto pametnije…” Međutim, ona je bila, kao i uvijek, vesela. Pokvasila je šapicu i zavodnički ga poprskala, uz riječi “Iskušaj sam”.
Znao je da nije uobičajeno da se vuk zaljubi u zečicu. Također, znao je da će, vežući se za nju, pogaziti sva svoja načela, biti ismijan, te odbačen od društva. Nije mu bilo važno. Niti mu je nedostajalo pijančenje, niti proganjanje vučica. One su sve bile iste, grube… Njegova zečica je bila tako krhka, tako nježna i nevina… Ona zaslužuje sve, a on je za nju činio sve. Čak je postao vegeterijanac.
Međutim, i pored godinu dana njegovog truda i odricanja, zečica ga još uvijek nije smatrala dovoljno finim. Dovoljno ne-vukom. I tako je on, sjedeći na obali jezerceta i gledajući svoj odraz u bistroj vodi, razmišljao: ” Zar sam toliko ružan? Zar nije dovoljno što hodam, pričam, jedem poput zeca? Zbog nje sam se svega odrekao. Nisam zec, ali više nisam ni vuk… Volim ju više nego sam ikoga volio, a ona čini da se osjećam ruzniji, gluplji i bezvredniji nego ikada. Ta, bio sam kralj šume… Čime sam zaslužio da mi ne vjeruje niti jednu riječ? ”
Duboko zadubljenog u misli, prenu ga talas koji pomuti njegov odraz u vodi. Desetak metara niže mjesta gdje je on sjedio, ugleda prekrasno stvorenje. Ulazila je u vodu. Približio se i , sakrivši se, posmatrao ju je. Bila je elegantna, njezna…svaki pokret njena tijela zavodio je…bila je vučica!
Izgubio se, pa nije ni primjetio da je izašao iza skloništa. Nju to nije smelo. Uputila mu je najljepši pogled i legla na travu, da se osuši. Na jutarnjem suncu, krzno joj je blistalo kao da je srebrom protkano. I dalje ju je posmatrao, kada “njegova” zečica doskakuta do njega. Najumilnijim glasićem započe kako joj treba pomoć oko”toga i toga”.
On lagano podiže desnu šapu i jednim ju udarcem usmrti. Uhvativši ju za uši i odignuvši od zemlje, krenu prema vučici, koja se još uvijek izležavala.
“LJEPOTICE, NOSIM TI NEŠTO NA DAR…!”
