Mrak svuda oko mene!
Tišina…moje uši ne podnose taj muk.
Hodam. Nastojim proizvesti bilo kakav zvuk, ali ne…
Ja bih da vrištim, ali ne… nemam snage!
Sjecanje na tebe me razdire.

U mome bicu, negdje duboko
Nalazi se ona „jaka JA“…ali ona,
ona se ne može osloboditi okova!
Ona bi van, ali tišina je prejaka.

Suze…
Toliko olakšanja donose kristalni bjegunci moje duše!
I svaki…baš svaki nosi svežanj tuge.
Kiša, kao da se trudi sakriti te izdajice, taj lijek…

Neceš me vidjeti slomljenu!
Placem nocu, a dan je za smijeh.
Znam, lagati ljudima je grijeh,
Ali grijeh je i slomiti nekome srce,
Ukrasti mu dušu i igrati se njome kao da nije važno…!

Znam, djelujem snažno…
Ali ptica sam podrezanih krila, uništio si me…
Ipak, vinut cu se u zrak, još sam živa!