Mrak svuda oko mene!
Tišina…moje uši ne podnose taj muk.
Hodam. Nastojim proizvesti bilo kakav zvuk, ali ne…
Ja bih da vrištim, ali ne… nemam snage!
Sjecanje na tebe me razdire.

U mome bicu, negdje duboko
Nalazi se ona „jaka JA“…ali ona,
ona se ne može osloboditi okova!
Ona bi van, ali tišina je prejaka.

Suze…
Toliko olakšanja donose kristalni bjegunci moje duše!
I svaki…baš svaki nosi svežanj tuge.
Kiša, kao da se trudi sakriti te izdajice, taj lijek…

Neceš me vidjeti slomljenu!
Placem nocu, a dan je za smijeh.
Znam, lagati ljudima je grijeh,
Ali grijeh je i slomiti nekome srce,
Ukrasti mu dušu i igrati se njome kao da nije važno…!

Znam, djelujem snažno…
Ali ptica sam podrezanih krila, uništio si me…
Ipak, vinut cu se u zrak, još sam živa!

Da li si nekada u noci,
Dok ti san, lagano, sklapa oci,
Dok po sobi šetaju sjene…
Da li si tada mislio na mene..?

Da li si nekada u satima ludim
Pomislio da za tobom zudim,
I kada je vec gluho doba noci
Da samo ti mome srcu mozes pomoci…?

Da li si nekada, gledajuci zvijezde
Osjetio misli sto tebi jezde?
Izmedju zvijezda, kroz tminu noci,
Misli sto tebi brzo ce doci?

U smiraj dana, tisini noci
Zvijezdama pokloni svoje oci…
Ne budi tuzan, veseo budi,
Jer zvijezde nisu kao ljudi…!

Zar bi htio, nevjerniče,
da još nešto tebi dajem…?
Sada, dok krijem lice
i gorko se, gorko kajem…!

Zar ti nije dosta bilo,
pa i dušu hoćeš moju
I nebo je suze lilo
Što uništih sreću svoju!

Volio si mene lažno,
I drugoj si srce predo`.
No , to sada nije važno,
Odavno , vec, nju si gledo`…

Pusti me da rane lijecim,

Idi sada, nevjerniče..
Da pred svojim srcem klecim…
Zaboravi moje lice!

Zar bi htio, nevjerniče,
da još nešto tebi dajem…?
Sada, dok krijem lice
i gorko se, gorko kajem…!

Ja sam pahulja zalutala u posudu punu mutne vode. Tu sam zaleđena i ne mogu van. Ko gleda, ne vidi me, jer sam potonula duboko… na dno!

Čekam da sunce obasja ovaj moj zatvor i da isparim… da se uzdignem u more oblaka, čistih…bijelih…